Informer

PëRMBLEDHJE

Hrvatska ne može konkurirati niskim cijenama, može samo s dodanom vrijednošću, kroz inovacije, a one nisu moguće bez suradnje znanosti i gospodarstva. No, za razliku od njemačkih znanstvenika koji se mahom zapošljavaju u privatnim tvrtkama, hrvatski se uglavnom zapošljavaju po institutima. Unatoč tome i u Hrvatskoj postoje tvrtke koje inoviraju kroz suradnju sa znanošću, ali nažalost premalo ih je za ozbiljnije konkuriranje svijetu.
Kakav je to ekonomski model na kojemu Hrvatska ustraje od osamostaljenja i s njime uporno nazaduje? Zašto ga političke elite zadržavaju bez ikakve kazne birača? Kakva nam ekonomska politika treba, kakva su očekivanja od idućih godina, o svemu tome za Informer precizira Velibor Mačkić sa zagrebačlog Ekonomskog fakulteta.
Nedavno istraživanje jedne konzultantske kuće pokazalo je da poslodavce očekuju teški dani. Naime, mlađe generacije poput milenijalaca i generacije Z nisu nimalo lojalne poslodavcima i ne namjeravaju u tvrtkama koje ne drže do društvene korisnosti poslovanja i zaštite okoliša ostati dulje od dvije godine. Poslodavci koji im neće moći ponuditi slobodu, mobilnost, fleksibilnost u ozbiljnom su problemu.
Kroz primjere povratnika u zemlju zaključili smo da se najčešće vrate oni koji broje podosta godina iskustva i života u iseljeništvu. No, i da mladi ljudi imaju što raditi u Hrvatskoj, potvrđuje Antonio Šeparović koji je za središte svoga biznisa odabrao upravo Hrvatsku. Štoviše, i zaposlenici u zagrebačkoj tvrtki vlasnici su najrazličitijih putovnica svijeta.
Od trenutka kada je vrijeme kreditnoga buma završilo kao slučaj švicarac, eter su preplavile računice koje su dokazivale da je ipak jeftinije živjeti u najmu. Švicarac je manje-više riješen, krediti se oporavljaju, pa smo se u rubrici Moj novac opet pozabavili kreditno-najamnom matematikom.