Mirka

PëRMBLEDHJE

Drama o posljedicama silovanja u ratu; desetgodišnji dječak, začet tim zlodjelom, bježi iz doma u potrazi za majkom, a i time samo izaziva nevolje i sebi mještanima među koje je stigao. U neimenovanoj zemlji koju je nedavno poharao rat i za koju se može pretpostaviti da se nalazi negdje na prostoru bivše Jugoslavije, na rubu malog mjesta u planinama, vremešna Kalsan živi na malom seoskom imanju s unukom Elenom koja bi se uskoro trebala udati. Idiličnu atmosferu remeti dolazak desetgodišnjeg dječaka Mirke, koji je pobjegao iz doma kako bi našao svoju majku. Kalsan ga nahrani, ali i upozori da ujutro nastavi put, jer nakon rata mještani ne podnose strance. I uisitinu, već sljedećeg jutra Mirku počinje progoniti skupina vršnjaka, od koje se spašava bijegom na tzv. Groblje kopiladi . Na to se groblje nitko od mještana ne usudi ući osim Strixa, izopćenika koji se bavi pticama i koji jedini nije neprijateljski raspoložen prema strancima. Mirka ipak ostaje, jer osjeća da je njegova majka u tom kraju. Potvrđuje se to kada Kalsan prepozna tkaninu koju Mirka nosi sa sobom i tako ustanovljuje da je on njezin unuk, rođen nakon što su neprijateljski vojnici silovali tada još djevojčicu Elenu (kao i sve druge mlađe žene u mjestu). No to ne mijenja Kalsanino nastojanje da Mirku makne iz mjesta, jer zna da će njegov ostanak izazvati nevolje...



Alžirac Karim Benhadj snimio je je prije Mirke nekoliko filmova u Italiji, a za ovu je važnu i ozbiljnu temu našao i koproducente u Francuskoj i Španjolskoj, te (što je još važnije) dobio potporu Eurimagea, najznačajnijeg fonda koji potpomaže europske koprodukcije, za što je vjerojatno bio odlučan ne samo izbor teme nego i autorov kritički odnos prema psihološkim posljedicama ratnih strahota, ali i prema mržnji koja ostaje nakon njih. Ipak, želja za generaliziranjem (jer se masovna silovanja dogadjaju i u drugim sukobima širom zemaljske kugle) koja je rezultirala nepreciziranjem mjesta radnje, a time i nedostatkom specifičnog mentaliteta i atmosfere određene sredine ponešto oduzima uvjerljivosti i dojmljivosti korektno režiranog filma. Te nedostatke ipak dobrim dijelom nadoknađuju efektna kamera jednog od vodećih svjetskih snimatelja Talijana Vittorija Storara (Oscari za Apokalipsa sada, Crveni i Posljednji kineski car), te vrlo dobre interpretacije ne samo velikih glumaca Vanesse Red