Od šaptačice do glasnogovornika

SYNOPSIS

Više ni u jednom kazalištu ne postoji tzv. školjka za šaptače. Ta je školjka svojevrsni simbol pojma "kazalište". No, vrijeme nosi svoje i šaptači, zajedno sa školjkama - nestaju. Školjke se odlažu u skladišta izigranih scenografija, a šaptači kao zanimanje prestaju postojati. Štoviše, danas većina kazališnih kuća u Hrvatskoj nema službenog, na plaći, stalno zaposlenog šaptača. Mada još uvijek, uglavnom samo na probama, pomažu pri stvaranju predstave i to onako kako najbolje znaju - šapćući. Ali i to sve rjeđe. Mnogi tvrde da je to najočitiji znak da se kazalište, a s njime i svijet, nepovratno promijenilo. Naime, sve se manje igraju tekstovi u kojima je važno što je tko uopće rekao. Sve je manje tekstova u stihu i rimi, pa su i riječi izgubile na važnosti. "Šaptači izumiru. Ljudi imaju sve manje vremena za komunikaciju. Život iz dana u dan postaje sve ubrzaniji i tehnološki suvremeniji, ljudi udaljeniji. Doći će dan kada neće biti vremena za šaptanje" - kaže jedna profesionalna šaptačica. S druge strane, činjenica je da epohalni štimung 21. stoljeća više treba bukače nego li šaptače. Upravo u toj novovjekoj tendenciji krije se drugi sloj ove priče. Tako danas, dok šaptači izumiru, nezaustavljivo se množe glasnogovornici...