Mala gospođica

Ovo je priča o ljubavi između Male Gospođice i odvjetnika Rodolfa, isprepletena političkim neslaganjima koja su zaokupila Brazil uoči ukidanja ropstva u drugoj polovici 19. stoljeća. Inspirirana istoimenim romanom Marije Dezonne Pacheco Fernandes, serija se prvi put u Brazilu emitirala 1986. Njezin scenarist bio je Benedito Ruy Barbosa, a redatelji Reynaldo Boury i Jayme Monjardim. Remake te uspješne sapunice režirao je Ricardo Waddington.

Mala Gospođica priča je o mladoj junakinji koja personificira svoju generaciju i koja se, potaknuta idealima o slobodi i jednakosti, bori protiv nepravde i ropstva. Priča počinje kada Mala Gospođica, kći baruna od Ararune, i Rodolfo, sin obiteljskog odvjetnika, završe studij i vrate se u glavni grad provincije. Radnja se događa dvije godine prije Zlatnog zakona kada su plamtjele ideje o ukidanju ropstva. Pokret je pobijedio u većini gradova, no grad Araruna je jedno od posljednjih uporišta ropstva u kojemu barun nameće svoju volju nad cjelokupnim stanovništvom s ciljem da se sruše abolicijski ideali. To se mijenja dolaskom Male Gospođice koja sa sobom nosi upravo takve principe i pretvara se u veliku političku i idealističku protivnicu vlastitoga oca. Malu Gospođicu osvoji Rodolfo kad dozna da je on abolicijski aktivist koji oslobađa robove i vodi ih u organizacije koje ih mogu dovesti do bilo kakvog oblika slobode. Odnos Male Gospođice i Rodolfa kompliciran je, ponajviše zbog njezina oca, nesmiljenoga baruna i Rodolfovog najvećeg političkog neprijatelja.

Kako bi se što vjerodostojnije prikazala svakodnevica gradića u praskozorje ukidanja ropstva, savršeno su poslužile plantaže iz okolice São Paula iz 19. stoljeća. Iako u okolici tog brazilskog velegrada više ne cvjetaju plantaže kave, pokazalo se da je ta zemlja izvrsna pozadina za robove koji su obrađivali polja. Okružene šumama i jezerima, kao glavne lokacije za snimanje priče izabrane su dvije plantaže. Ono što su nekad bile kuće bogatih veleposjednika, u seriji su domovi dviju obitelji. Jedna je plantaža tako dom baruna od Ararune, a druga Coutinhova. Nedaleko od njih sagrađen je cijeli gradić sa zgradama u kolonijalnom i klasicističkom stilu, tipičnome za 19. stoljeće. Setovi su osmišljeni tako da odgovaraju društvenoj klasi vlasnika, no kako bi se što vjernije dočaralo razdoblje, puno je truda uloženo i u odabir pokućstva, tanjura, srebrnine, posteljine, pa čak i konja i kočija. Detalji kojima se pridavala pozornost u kreaciji dekoracije seta su impresivni, no kako bi sve bilo poznato i glumcima, produkcijski tim za njih je osigurao i tečajeve. Tako su neki učili tiskarstvo, neki balet, ponašanje za stolom, geste i slično. Zanimljivo je da žene u 19. stoljeću nisu sjedile prekriženih nogu, muškarci su bili vrsni jahači, itd. Kostimi, frizure i šminka također su u skladu s razdobljem. Plemkinje su gizdave i bogato dotjerane, no najzahtjevnije je bilo dočarati robove. Jezik sapunice također je precizno definiran. Benedito Ruy Barbosa oduvijek je bio izvrstan pripovjedač. Originalan stil njegova rada karakterizira jednostavnost. On je jedan od najprestižnijih autora brazilske televizije, a svojim radovima dirnuo je srca milijuna gledatelja.