Salon za glazbu

SADRžAJ

Indijska pokrajina Bengal pod britanskom kolonijalnom upravom krajem 20-ih godina prošlog stoljeća. Među pripadnicima indijske aristokracije koji pamte bolje dane je i stari Huzur Biswambhar Roy (C. Biswas), feudalac koji živi u trošnoj palači i najviše vremena provodi pušeći nargilu i slušajući glazbu u posebnom salonu. Roya dvori njegov stari sluga Ananta (K. Sarkar), koji skrbi i o gospodarevu zdravlju narušenom raskalašenim životom i ludostima u mlađim danima. Slušajući glazbu i pušeći, Roy se sjeća svojih mladih godina, osobito braka s otmjenom i racionalnom Mahamayom (Padmadevi), s kojom je dobio sina Khoka (P. Sengupta). Staložena Mahamaya uvijek je smirivala nepromišljenog Roya, a u ta su vremena njih dvoje u prekrasno uređenom salonu s raskošnim lusterom i svijećnjacima priređivali koncerte najpoznatijih indijskih glazbenika. Roy bi se rado vratio u te godine, i zaboravio na aktualni sukob s arogantnim susjedom Mahimom Gangulyjem (G. Basu), bogatim čovjekom koji nimalo ne drži do tradicije i čija je kuća opremljena najsuvremenijim namještajem. Da sve bude gore, tu je i bučni električni generator koji Royu ometa koncentraciju i uživanje u glazbi... Godine 1959. na prestižnom filmskom festivalu u Moskvi nagrađena za najbolju glazbu, sjajna i na popularnoj kratkoj priči uglednog bengalskog književnika Tarashankara Banerjeea temeljena glazbena drama četvrti je redateljski projekt u bogatoj karijeri glasovitog indijskog filmaša Satyajita Raya (Tri sestre, Udaljena grmljavina, Grane stabla). Realiziran nakon redateljeve antologijske trilogije o Apuu, završene komercijalno neuspješnim zaključnim poglavljem "Nepokoreni", ovaj je film nastao iz Rayeve potrebe da što prije snimi novi hit. Zbog toga je posegnuo za čitanim literarnim djelom u koje je mogao inkorporirati popularnu indijsku glazbu, pa je ovo prvi film iz njegove domovine u kojem su intenzivno zastupljeni klasična indijska glazba i ples. Zasluženo nagrađena glazba dodatno naglašava emotivnost i sjetan ugođaj djela, a potpisuje ju Ustad Vilayat Khan, čije melodije odjekuju i u filmu "Darjeeling d.o.o." Wesa Andersona. U tematskom fokusu elegantno i mjestimice hipnotički sugestivno režiranog, ozbiljnog i dojmljivo atmosferičnog filma nalazi se odnos tradicije i suvremenosti u indijskom društvu, a riječ je i o socijalnim motivima obojenoj slojevitoj karakternoj studiji. Jasno je na čiju stranu staje redatelj, no on ni u jednom trenutku nikoga ne osuđuje, već samo bilježi stanje stvari.