Rasturi me

SADRžAJ

Manu (Raffaela Anderson) je nezaposlena djevojka koja živi u sumnjivom kvartu i povremeno glumi u porno-filmovima. Nakon što je bila žrtva silovanja, posvađa se s bratom koji je želi osvetiti i ubije ga njegovim vlastitim pištoljem. Odluči pobjeći iz grada i otići na more, a budući da ne zna voziti auto, pištoljem prisili prostituku Nadine (Karen Bach) da je vozi. No Nadine, koja je u svađi zadavila svoju sustanarku, također je u bijegu i dvije djevojke brzo se sprijatelje. Zajedno kreću u ludi provod putuju Francuskom, opijaju se, upuštaju u seks sa svakim tko im se svidi, a ubijaju svakoga tko im se ne svidi, ili ako im zatreba novac. Novine i televizija izvještavaju o njima, a policija im je za petama.

Virginie Despentes autorica je bestselera o dvjema djevojkama koje, nakon što su prvi put ubile slučajno, počinju uživati u ubojstvima i, smatrajući da više nemaju što izgubiti, odlučuju se izdivljati do kraja, a zatim izvršiti samoubojstvo. U pisanju scenarija za film i režiranju Virginie Despentes udružila se s porno-glumicom Coralie Trinh Thi, a i glavne glumice, Raffaela Anderson i Karen Bach (pravim imenom Karen Lancaume) zvijezde su francuskih pornografskih filmova. Zbog kombinacije pornografskih prizora seksa i okrutnog ubijanja, film je izazvao skandale i sudske zabrane u zemljama u kojima je prikazivan, no bio je nominiran za nagrade na nekoliko međunarodnih filmskih festivala (u Gijónu, Locarnu, Stockholmu).


Termin i oznaka: Film nije tako loš kao što bi se moglo očekivati, a niti tako šokantan. Sudske zabrane očito su bile posljedica prikazivanja seksa, a ne nasilja - ubojstva jesu okrutna i bez povoda, prikazana naturalistički, ali tako je u mnogim filmovima. Junakinje je teško razumjeti, još teže opravdati, ali one su takve (Manu podsjeća na Camusova "Stranca") i može se reći da je i nasilje i seks u funkciji priče. Osobno ne bih bila protiv prikazivanja, ali možda bi brojni prizori erekcije, penetracije, felacije (Nadine zovu "kraljicom pušenja") i golotinje ipak bili previše za našu televiziju.
U Švedskoj je film dobio oznaku 15, u Nizozemskoj 16, u Njemačkoj, Britaniji i Španjolskoj 18. U Francuskoj je prvo imao oznaku 16, zatim 18, a onda X (sudska odluka). U Australiji i Novom Zelandu je zabranjen. Ako ipak bude prikazan na televiziji, zaslužio je oznaku 18.