Unutarnja pljačka

SADRžAJ

Kao što je obradio temu okupacije Iraka u filmu No End in Sight (Nigdje kraja na vidiku), u dokumentarcu Inside Job Charles Ferguson rasvjetljava pitanje globalne financijske krize.
Uz naratora Matta Damona, redatelj svoja propitkivanja počinje i završava na Islandu, naprednoj zemlji koja je preuzela američki stil bankarskog poslovanja i taj potez skupo platila. Zatim istražuje spektakularan uspon i krah politike deregulacije u Sjedinjenim Državama. Ferguson svoju priču gradi oko nekoliko desetaka igrača, kroz razgovore s piscima, bankovnim dužnosnicima, ministrima vlade pa čak i psihoterapeutom, koji govori o kulturi poticajnoj za nastajanje ponašanja u stilu filmskog lika Gordona Gekka, simbola beskrupuloznih zlikovaca u poslovnom svijetu, te oko još većeg broja onih koji su odbili sudjelovati u filmu.

Premda nije tako žestok kao Michael Moore, režiser postavlja teška pitanja koja izazivaju nelagodu nekolicine sudionika, osobito bivšega glavnog rizničara Davida McCormicka i Glenna Hubbarda, dekana Business School Columbia te glavnog ekonomskog savjetnika Georgea W. Busha. Ferguson kritizira Reagana i Busha za provedbu smanjenja poreza koje pogoduje bogatima, ali i Clintona zbog poticanja financijskih izvedenica te Obamu zbog neprovođenja obećane reforme. U kategoriji nesuđenog junaka nastupa bivši guverner Eliot Spitzer, koji se kao newyorški državni tužitelj borio protiv financijskih malverzacija.

Film je 2011. osvojio Oscara za najbolji dokumentarni film, a 2010. je prikazan na Filmskom festivalu u Cannesu.