Cure: u potrazi za identitetom
Nakon proslavljenog prvijenca (“Gospođica” je nagrađen Zlatnim leopardom u Locarnu), Andrea Štaka je novim filmom, “Cure – život druge” otvorila Takmičarski program 20. Sarajevo Film Festivala
s 20. Sarajevo Film Festivala izvještava Nadim Ibrahimović
Radnja filma zasnovana je na istinitoj priči (koja je već postala legenda u Dubrovniku jer postoji više verzija) o dvije četrnaestogodišnjakinje koje su otišle na brdo Petka u blizini Dubrovnika i jednoj od njih se izgubio svaki trag; niko ne zna šta se stvarno dogodilo, a Štaka predstavlja svoju verziju i vodi nas u 1993. godinu, u grad koji još trpi posljedice razaranja i u čijoj blizini još uvijek odjekuju detonacije iz susjedne države.
Linda i Eta su najbolje prijateljice, kratko se poznaju jer je Linda ne tako davno došla iz Švicarske i ne govori tečno hrvatski jezik. Eta je tinejdžerka s jasnim životnim stavom i naglašenim lokalnim dijalektom. Živi s majkom i bakom te odrasta u isključivo ženskoj porodici. S druge strane, Linda formalno stanuje s ocem; više ga viđa na radnom mjestu – u bolnici, nego u stanu. Štaka svoje glavne junakinje postavlja kontrastno, pri čemu im je jedino zajedničko obilježje spola i godina. Propitivanjem vlastitog tijela, seksualnosti i identiteta, dvije tinejdžerke započinju igru koja će ih odvesti daleko.
Početna izmjena odjeće i oblikovanja frizure kako bi fizički bile sličnije onoj drugoj vodit će ka igri dominacije i ismijavanja te dovesti do toga da Linda (verbalno nedorasloj u igri s prijateljicom) gurne Etu s litice. Tako igru nastavlja samo Linda – postepeno (što u filmu nije dovoljno motivirano) zauzima Etino mjesto – prvo kod bake (Mirjana Karanović) pa onda i kod majke (Marija Škaričić). Lebdeći na granici fantazije i zbilje, Linda više nije sigurna ko je; luta Dubrovnikom, više vremena provodi kod Etine porodice nego u svom stanu. Da li njoj zaista treba stalno prisustvo porodice (posebno majke koja je u Švicarskoj i s kojom se povremeno čuje telefonom) ili joj odgovara njena sloboda da sama kreira svoj identitet, Linda dvoji do samog kraja kada konačno i odlučuje.
Ideja za film je odlična, rediteljica većim dijelom i uspijeva da nas uvuče u priču, da osjetimo zbunjenost u tinejdžerkinoj glavi koja je svjesna da „ne pripada ni tamo (Švicarska) ni ovdje (Dubrovnik)“ kako joj je rekao Ivo, ratni veteran s kim će imati i svoje prvo seksualno iskustvo, ali u filmu nedostaje jasnije portretiranje likova majke i bake koje ponekad izgledaju kao da Eta nije nikad ni nestala. Drugi igrani film nije na razini njenih “Gospođica“, ali je itekako dobar film koji vrijedi pogledati i pratiti kako se razvija rediteljska poetika Andree Štake.