Kronika jednog nestajanja

SADRžAJ

Godine 1996., nedugo nakon ubojstva Yitzhaka Rabina i izbora Benjamina Netanyahua za izraelskog premijera, Palestinac E. S. (E. Suleiman) se nakon 12-godišnjeg egzila u New Yorku vraća u svoj rodni kraj na Zapadnoj obali. Tu žive njegovi stari roditelji, otac (F. Suleiman) koji često zaspi pred upaljenim televizorom s kojeg odjekuje izraelska himna a na ekranu se vije izraelska zastava, i brižna majka (N. Suleiman). Kroz razgovore s članovima svoje obitelji poput ujne (J. Mazzawi) i drugih E. S. polagano počinje shvaćati da su Zapadna obala i Palestina njemu sad prilično nepoznata zemlja, koja je sve intenzivnijim gubitkom identiteta i tradicije osuđena na postupno nestajanje. S druge strane, u Jeruzalemu, mlada i senzibilna Arapkinja Abu Adnan (F. Eilemi) pokušava unajmiti stan te se tako osamostaliti od roditelja. No u arapskoj agenciji za promet nekretninama odgovore joj da se mora držati tradicije te nastaviti živjeti u domu s roditeljima koji joj mogu pružiti zaštitu. A kad stan pokuša unajmiti preko oglasa, židovski stanodavci otvoreno joj kažu da ne žele Arape za podstanare.

Izvrsna egzistencijalna dokudrama godine 1996. na festivalu u Veneciji ovjenčana nagradom Luigi De Laurentis, te godinu kasnije s uspjehom prikazana na međunarodnim filmskim festivalima u Seattleu i Rotterdamu, impresivan je samostalni redateljski prvijenac najuglednijeg i najpoznatijeg palestinskog filmaša Elije Suleimana ("Božanska intervencija", "Vrijeme koje preostaje"). Suleimanijeva ostvarenja obilježavaju dugi meditativni kadrovi, sjajno i slojevito psihološko profiliranje likova, suptilno elaboriranje njihovih unutarnjih, intimnih stanja, tendencija k vizualnom i kompozicijskom perfekcionizmu svakog kadra, bavljenje odnosima i problemima unutar vlastitog obiteljskog kruga, izvrstan rad s glumcima koji su često naturščici i članovi njegove obitelji, pri čemu Elia i sam staje pred kameru, te jasan i naglašen, ali i razmjerno nenametljivo proveden angažman. U svom autobiografskom prvijencu u kojem nastupaju njegovi roditelji i drugi članovi obitelji, te u kojem se bavi i vlastitim intimnim stanjima i dvojbama, Suleimani tematizira zatiranje tradicije i identiteta na Zapadnoj obali i u Palestini, koja je prema njemu osuđena na nestajanje. Sasvim je razvidno na kome leži krivnja za takvo stanje i moguć nestanak, jer autor prikaz palestinske blagosti, kulture, modernosti ali i oslonjenosti na tradiciju uokviruje kadrovima sa svojim ocem koji spava pred uključenim televizorom na kojem se emitiraju izraelska himna i zastava. No Suleimani nikoga ne osuđuje, već samo bilježi stanje stvari.