Jedna pjeva, druga ne

SADRžAJ

Kada je Agnès Varda 1977. godine snimila svoj folk-pop mjuzikl o pobačaju Jedna pjeva, druga ne pobačaj je u Francuskoj bio legalan svega dvije godine – zahvaljujući Veilovu zakonu u borbi za koji je i sama Varda izašla na ulice. Bilježeći personalne i političke (ali i modne) promjene u životima dviju Francuskinja u turbulentnom periodu od početka 1960-ih do sredine 1970-ih Jedna pjeva, druga ne radosna je feministička himna ženskoj solidarnosti, teško izborenim pobjedama i iznad svega pravu na izbor, pa iako ne donijeli uvijek ispravnu odluku – upravo je u tome poanta. Ranih 1960-ih dvije mlade žene postaju prijateljice. Pomme želi postati pjevačica dok je Suzanne trudna seoska djevojka koja si ne može priuštiti uzdržavanje trećeg djeteta. Pomme posudi Suzanne novac za ilegalni pobačaj, no iznenadna tragedija uskoro ih razdvaja. Deset godina kasnije ponovno se sreću na demonstraciji i obećaju jedna drugoj da će ostati u kontaktu putem razglednica. Pauline (aka Pomme) pjeva, putuje po Francuskoj i izvodi feminističke pjesme dok Suzanne (koja ne pjeva) vodi kliniku za žene. Život jedne koja pjeva i druge koja ne pjeva (na posve različite načine) bespovratno je promijenilo sudjelovanje u pokretu za ženska prava. Još rjeđe od filma koji demistificira aktivizam, pobačaj, pa i dojenje nailazimo na film u kojem dugotrajno žensko prijateljstvo, prožeto nježnošću i inteligencijom, tvori tkanje oko kojeg je ispletena naracija.