Nikad se nisu vratili

SADRžAJ

U vrijeme komunizma postojale su dvije povijesti. Jedna je bila ona javna, službena, kojoj se nije smjelo proturječiti - i ona privatna, obiteljska, koja se prepričavala samo u povjerljivom krugu. Čim je završio Drugi svjetski rat komunističke su vlasti prionule krivotvorenju povijesti. Njihova uloga u toj lažnoj povijesti uvijek je bila pobjednička i pravedna za razliku od drugih, koji im nisu pripadali, a koji su obilježeni kao ubojice i manipulatori. Jedna od takvih, lažnih istina, odigrala se 27. srpnja 1941. u mjestu Srb nedaleko od Gračaca. Desetljećima slavljen kao početak antifašističkog ustanka u Hrvatskoj, tim su datumom u stvarnosti počela protjerivanja, ubijanja, paljenja i uništavanja svega što je u tom prostoru imalo pridjev hrvatski. Prvi su na najokrutniji način stradali članovi obitelji Ivezić iz sela Brotnja čijih je 37 članova, najviše žena, djece i staraca, živo bačeno u jamu. I u obližnjim hrvatskim mjestima protjerani su i ubijani nedužni, a njihovi domovi spaljeni do temelja. Jedini krimen je bio to što su bili Hrvati i katolici. Tako je bilo i u do rata bogatom i lijepom mjestu Boričevac koji je u suludom četničko-komunističkom pohodu početkom kolovoza 1941. izgorio u samo sat vremena. A njegovi stanovnici morali u progonstvo po cijeloj Hrvatskoj ali i svijetu. Nikad se poslije toga nisu vratili kućama. Nisu ni mogli jer su kuće bile spaljene a komunističke vlasti zabranile povratak. A i da su se vratili, tamo su ih čekali oni koji su ih i protjerali.