Ruska arka

OPIS

Art film. Francuski diplomat iz 19. stoljeća koji savršeno govori ruski šeta hodnicima i dvoranama znamenitog muzeja-dvorca Ermitaž u Petrogradu i prolazi kroz različita povijesna razdoblja - od početka 18. stoljeća i vremena Petra Velikog preko kraja toga stoljeća i Katarine Velike do predvečerja Prvog svjetskog rata i boljševičke revolucije u kojoj će biti dokončana dinastija Romanova i rusko carstvo...
Ugledni ruski sineast Aleksandr Sokurov odlučio se na jedan od najsmjelijih eksperimenata u povijesti filma: snimanje cjelovečernjeg igranog filma u jednom jedinom kadru! Mnogo godina ranije veliki Alfred Hitchcock snimio je "Konopac" u nekih osam kadrova, pri čemu je svaki prijelaz između kadrova bio neprimjetno riješen pa se moglo pomisliti da je cijeli film snimljen u jednom kadru, što je međutim u ono doba i tehnički bilo nemoguće jer nije postojala kamera s filmskom rolom duljine cjelovečernjeg filma. U digitalnoj eri Sokurov je mogao računati na digitalnu tehniku najviše kvalitete (zapis je kasnije prebačen na 35mm filmsku vrpcu za kino prikazivanje), također i na mnogo lakšu i manju kameru nego što je to bilo u Hitchcockovo vrijeme, pa je podvig bilo moguće izvesti. Da bi ostvario ovaj neobičan pothvat, Sokurov je angžirao ekipu od četiri i pol tisuće ljudi ispred i iza kamere, a budžet filma odbio je otkriti u javnosti. Film je izrazito domoljubno orijentiran i zapravo zamišljen kao slavljenje ruske povijesti i kulture carskog razdoblja, u vrijeme kad suvremena Rusija ima svojevrsni kompleks zapada. Sokurov želi pokazati veličinu i raskoš ruske kulture kako bi podigao nacionalni ponos i skrenuo zapadnjacima pozornost na silnu rusku ulogu u povijesti zapadnjačke civlizacije. Film je koncipiran kao fluidno putovanje kroz rusku povijest hodnicima i dvoranama Ermitaža, jednog od najslavnijih svjetskih muzeja koji je osnovala još Katarina II. Velika. Upravo je fascinantno da je na prvi pogled tako neatraktivan film za širu publiku u američkim kinima zaradio čak 2,3 milijuna dolara, no raskoš carskih dvorana, kostima i slika praćena glazbom Glinke, Čajkovskog, Purvella i Telemanna, pokazala se privlačnom. Film je bio u natjecateljskom programu Canneskog festivala, nominiran je za Europsku filmsku nagradu u kategorijama najbolje režije i fotografije te je na uglednom festivalu u Torontu osvojio Visions Award.