Black Mirror, slobodna volja i determinizam u kvazifilozofskom blebetanju uoči nove godine

Napomena čitateljstvu: unatoč najboljem trudu da ne upropastim užitak gledanja „Bandersnatcha“ kao žrtvu za (kvazi)filozofski komentar na temu determinizma i slobodne volje, neke stvari (poput općeg opisa radnje i jednog zanimljivog tragičnog detalja iz života glavnog junaka) ipak su spomenuti. Pa prema tome oprezno pristupite ovom tekstu ukoliko ste baš jako osjetljivi na takve stvari i ne želite znati baš ništa o ovom filmu.  
Black Mirror, britanska SF/distopijska serija koja od 2011. žari i pali Netflixom svojim promišljanjem o utjecaju nove tehnologije na društvo s pogubnim, a ponekad i morbidno humornim posljedicama, izbacila je za kraj 2018. godine iznimno zanimljivu epizodu imena „Bandersnatch“. Ono što je razlikuje od dosadašnjih epizoda jest da se radi o interaktivnom filmu, gdje gledatelji u roku od deset sekundi sami biraju između dviju opcija kako će se radnja dalje razvijati, što ovisno o vašim izborima može trajati čak i pet sati, ako ne i više. Ljubiteljima visual novel priča, ovaj je koncept već poznat, a zasigurno ćemo se sa istim u budućnosti puno češće susretati u daljnjem razvitku filmske industrije (kao i u drugim medijima, poput videoigara gdje to danas nije nimalo nepoznata praksa). Epizoda prati Stefana Butlera, mladog programera koji se u osamdesetim godinama prošlog stoljeća želi priključiti u svijet programera video igara sa razvitkom svoje igre „Bandersnatch“.  Njegova ideja je vrlo ambiciozna i revolucionarna jer Butler želi napraviti prvu igru s alternativnim završecima, prema istoimenoj knjizi pisca u čijem romanu pak, čitatelji isto imaju opciju utjecaja na razvoj radnje. Vrlo brzo postaje jasno kako Stefan ima svojih problema, posjećuje psihijatricu i osjeća kako stvari koje radi nisu njegove osobne odluke i da nema slobodnu volju. Međutim, ima li itko slobodnu volju?
Pitanje je to, na koje sam više puta, s profesionalnim, a i amaterskim filozofima, ili sa ljudima koje filozofija zanima samo u kasne pijane sate, vodio rasprave. Uvijek branim poziciju slobodne volje, ali rasprave su to toliko sulude, da mi mozak eksplodira i toliko se vrti u krug da naposljetku ni sam ne znam jesam li tu svoju poziciju ikako obranio ili naprotiv, priznao da je determinizam stvaran. To će se valjda i najbolje vidjeti kako ovo pišem. Uvjeren sam kako svi imamo slobodnu volju, ali se nekim daljnjim obrazovanjem, učenjem i spoznajom možemo zaintrigirati idejom da nemamo. Moglo bi se zaključiti da su samo oni koji su imali sreće živjeti na početku ljudske civilizacije imali stvarni luksuz slobodne volje dok mi ostali samo pratimo urezane puteve (uz rijetke iznimke genijalaca koji mogu ponuditi nešto istinski novo). Primjerice, imate neke svoje ideale i moralne kodove, za koje shvatite da su ih povijesno istaknuti intelektualci spomenuli ili razradili puno prije nego ste vi uopće bili (ako ste bili) u planu. Uz dovoljnu dozu hrabrosti, odvažnosti, možda čak i buntovnosti, svatko sam može odabrati svoj put, ali neizbježno je da bude kategoriziran u uokvirenu grupu. Prema idealima u raznorazne supkulture ili političke opcije, po interesima, u razne profesionalne i zanatske vode ili prema preferencijama u entuzijaste raznih vrsta itd. Sve te grupe imaju svoja pravila i očekivanja. Serije kao što su „Bull“, ili priče o Sherlocku Holmesu, discipline poput psihologije, komunikologije i u manjoj mjeri, statistike i aktuarnosti, sugeriraju vam ideju da na temelju toga i puno manjih sitnica možete uspješno predvidjeti ponašanja nekog pojedinca za razne situacije. Što će učiniti i kako će reagirati fizičar, novinar, frizer, marksist, dečko koji se odijeva u crno, djevojka u crvenoj haljini, gospodin u ljubičasto-narančastoj kariranoj košulji i sto drugih kombinacija. Što se tiče psihologije, komunikologije i srodnih znanstvenih disciplina to donekle i stoji, ali ipak se jedno pitanje i dalje nameće: jesu li svjetonazori i modne kombinacije odabrane zato jer su ljudi doista to htjeli ili su oni posljedica nečega određenim od njihova rođenja ili životnih okolnosti? Glava mi se vrti dok ovo pišem, previše je to za trijeznih dva ujutro. Bolje da jednostavno izbacim iz glave onu finalnu i novu misao koju sam dobio gledajući „Bandersnatch“. Apsolutno je moguće da netko doista živi pod determinizmom, ali i to je opet njegova slobodna volja.
Foto: Matea Petrović
 
A kako sam došao do toga? Dakle, u filmu gdje glavni lik (sumnjičav oko toga donosi li svoje odluke ili ne) postupa prema vašem odabiru, ipak postoji scena gdje vi kao gledatelj ne možete odlučiti ishod. Odbio je kao dijete s majkom otići u posjet djedu i baki, a majka je zbog natezanja s njime naposljetku sama otišla na kasniji vlak u kojem je poginula. Smrt majke ga je duboko pogodila i tada su počeli svi njegovi problemi. Počeo je gubiti dodir sa stvarnošću i s vremenom osjećati kako ga netko drugi kontrolira.  A zašto? Usudio bih se zaključiti, zato jer je odluka koju je sam bio donio (iako je imao pet godina i nikako nije mogao znati da će se dogoditi prometna nesreća) uzrokovala smrt njegove majke. Najjednostavnije, trauma, krivnja ili strah, uzrokuju da se netko ne usudi sam donijeti svoje odluke i da čini što mu se kaže, da misli što mu se kaže i da voli što mu se kaže. Nije to samo po sebi i nužno loše, možda netko uspije u poslušnosti i bezrezervnom podržavanju tuđih sugestija doista i pronaći sreću, ali čisto rasprave radi, neka uđe u zapisnik i da bi predavanje svog života u tuđe ruke, ipak započelo kao čin slobodne volje. Neovisno što ste postali odvjetnik jer vam je to rekao otac, opet ste vi odlučili poslušati oca i postati odvjetnik, a ne cvjećar što ste možda ustvari htjeli.
Inače mi je kod ove rasprave uvijek bilo grozno što mi mozak eksplodira i vrti se u krug do te mjere da nemam pojma jesam li naposljetku obranio koncept slobodne volje ili naprotiv, priznao da je determinizam stvaran. Sad sam barem siguran da sam nedvojbeno i vrlo jasno izrazio uvjerenje kako je slobodna volja stvarna i da bi eventualni determinizam koji može biti stvaran, opet bio posljedica slobodne volje, ali nisam siguran je li to dovoljno jako argumentirano. Trebam smisliti i kakve fotografije uz ovaj tekst. Budem dao kolegici Petrović prije žicanja fotki da pročita ovo i da mi svoje mišljenje. Iako ću ovaj tekst objaviti neovisno o tome, jer eto, toliko inzistiram na guranju slobodne volje.Pritom se bar mogu utješiti da čak i ako ovo jest sranje, opet nije baš takvo sranje, usporedimo li to s mojim dosadašnjim radom ili drugim tekstovima drugih autora koji su se javljali kroz povijest i današnjicu. Sve u svemu, kako završavamo 2018. godinu, možda ovaj tekst može biti poticaj čitateljima da slobodnu volju, tu hrabrost i odvažnost za guranjem i razvijanjem svojih snova i zamisli primjene na 2019. te hrle u nove pobjede i poraze.
Ivor Kruljac