STRAVA I UŽAS: SVI HORORI BIVŠE DRŽAVE
Razgovarajući o tome koje bismo top-ljestvice mogli napraviti za PSS, netko se sjetio ex-YU horora. Sjajna ideja – složili smo se u redakciji – no koliko ih ima? Ako ih nema ni pet, ništa od top-liste! Onako na prvu loptu, uspjeli smo se sjetiti ukupno dva horor-filma snimljena u bivšoj državi… Nakon duljeg razmišljanja, sjetismo se i trećeg! Ali – top 3? Neće ići…
Nije bilo druge nego zasukati rukave i duboko zaroniti u arhive (Klasik TV-a, koji stvarno ima arhivu ex-YU filmova kao nitko). No dobro, bilo je i druge: proglasiti hororima neke filmove koji su to samo ‘usput’ – ali to tek nije dolazilo u obzir. Nakon udarničkog rudarenja po arhivima, možemo svečano objaviti dobru vijest: ta-daaam, ima ih pet! Taman! Eto nam teme…
Ali prije nego što krenemo u seciranje tih pet veličanstvenih, da se ipak prisjetimo onih par koji nisu baš pravi horori, ali ih pravi ljubitelji horora drže blizu srca!
Najstariji od tih filmova je “Čudotvorni mač” (1950.) koji je utjerao strah u koristi cijeloj jednoj generaciji. Naravno da “Čudotvorni mač” nije pravi horor – taj raskošno producirani spektakl snimljen po motivima srpskih bajki po žanru je zapravo fantasy u stilu “Gospodara prstenova” ili “Harryja Pottera”, po mnogo čemu ispred svog vremena, pa i po tome što je svojevrsna prethodnica horora. Tko je kao malo dijete gledao svog vršnjaka kako hoda preko lubanja da bi se suočio sa čudovištem, toga kasniji holivudski horori nisu mogli suviše zaplašiti…
Danas zaboravljeni film “Kičma” (1975.) ima klasičnu horor priču koja umnogome podsjeća na Carpenterovu “Maglu”: grupu novobeogradskih nebodera obavija smog kojem nitko ne zna uzrok… a jedan mikrobiolog (Dragan Nikolić) pokušava naći vezu između smoga i samoubojstava bez povoda. Jezovita atmosfera ovog filma koji je prikazan i na festivalu u Cannesu nagnala je mnoge kritičare, ne samo u našim krajevima, da se poklone talentu Vlatka Gilića, no za usporen ritam ovog filma neće svi imati strpljenja. “Kičmu” je zanimljivo pogledati (što nije lako – nema ga na repertoaru čak ni Klasik TV) ali to ipak nije horor: po priči je više fantastika a ponajviše je – socijalna drama, jer redatelja ne zanima kakva se strava krije u smogu nego kako ljudi reagiraju na smrtnu opasnost.
Kolega Nebojša Jovanović podsjetio nas je na još jedan film s jakim elementima horora: “Ljubav i bijes” Bakira Tanovića (1978.). To je adaptacija pripovjetke Novaka Simića smještene u vrijeme otomanske vladavine u Bosni. Bogati stari trgovac Simeun ženi se mladom djevojkom (filmski debi Merime Isaković) koju opsjedne demon (“bijes”). Kako je film ispričan kroz niz rašomonskih flashbackova (od kojih su neki zapravo lažni), u njemu vidimo i fantastične scene poput egzorciranja (u jednom obredu opsjednuta djevojka levitira, kao i predmeti oko nje) i, prije svega, najstrašnije scene u kojoj djevojku napastvuje sam vrag. Ali na koncu se ispostavi da je cijela priča o bijesu samo laž: mlada djevojka naprosto ne želi živjeti sa starim trgovcem jer je zaljubljena u mladog francuskog diplomata (Milan Štrljić). Od “Ljubavi i bijesa” tako osta samo ljubav, a ode šansa da film uđe u naš Top 5. Šteta, Česi su radili odlične maske i specijalne efekte.
“Variola vera” (1982.) je, kronološki gledano, slijedeći ex-Yu film s elementima horora – i to dosta njih. “Variola vera” je zapravo film katastrofe ali pojedine scene su tipični horor, kao i istinski jezovite; ništa ne pomaže ako znate da se one temelje na istinitoj priči jer ta istinita priča, kako to često biva, strašnija je od većine zombi apokalipsi. Strava – od početka do kraja.
Još jedan film koji je koketirao sa žanrom horora jest “Davitelj protiv davitelja” (1984.). Možda je ‘koketiranje’ i preslaba riječ jer taj se film predstavljao kao horor komedija – premda nitko tko je gledao “Ko to tamo peva” i “Maratonce” nije za ozbiljno uzimao da će njihov redatelj snimiti išta drugo doli komediju. “Davitelj…” je vrlo zabavan horor, u pojedinim scenama rađen po svim uzusima tog žanra, ali kad se sve zbroji i oduzme, “Davitelj…” je komedija – nema sumnje u to.
Partizanski filmovi također obiluju horor scenama. Recimo, “Vrhovi Zelengore” (1976.) u kojima su tifusari tako strašni da je teško zamisliti kakvo bi prokleto stvorenje iz pakla ili s drugog planeta moglo biti groznije od tih nesretnika. Pogotovo ako imate manje od petnaest godina – noćne more su zajamčene. A kad smo već kod stvorenja s drugog planeta, prvi SF iz ovih krajeva, “Gosti iz galaksije” (1981.) oskarovca Dušana Vukotića, također se očešao o žanr horora u prikazu strašnog svemirskog čudovišta koji pali, gazi, proždire i na još par načina tamani goste svadbe. Hm, rekli smo ‘strašno čudovište’? Tada je možda i bilo, ali današnjim gledateljima, nenavikli na stravu i užas specijalnih efekata iz ere prije računala, to će čudovište biti nevjerojatno zabavno trash i pol!
Još jedan danas zaboravljeni film, “Krvopijci” (1989.) priča je o vampiru koji hara Zagrebom i napada osamljene žene. Zvuči kao čisti horor – ali nije. Kao i „Davitelj protiv davitelja“, svojedobno se predstavljao kao horor komedija no treći i dotad najgori film Dejana Šorka nije ni jedno ni drugo – jer nije niti strašan niti smiješan. Redatelj je izjavio da je temi vampira pristupio s ironijskim odmakom ali čini se da on naprosto ne voli horor. Ipak, ako ste odrasli krajem osamdesetih, ovaj bi film vam mogao biti zabavan, a dojam spašava i solidna postava hrvatskih i srpskih glumaca od kojih su mnogi tada bili mladi i neafirmirani (prva uloga Ksenije Marinković!). Samo ne očekujte stravu i užas…
No dobro, dosta je bilo okolišanja. Silazimo u samo srce tame: dame i gospodo, predstavljamo pet najboljih, najjezovitijih, najjačih, najstravičnijih… i jedinih 5 horora snimljenih u Jugoslaviji!
1. LEPTIRICA (1973.)
I dan-danas sinonim za horor snimljen na ovim prostorima, film koji vam prvi padne na pamet kad se ‘horor’ i ‘Jugoslavija’ spomene u istoj rečenici, zapravo i nije film. To je TV film, samostalna epizoda emitirana u sklopu serijala “Priče tajanstva i mašte” Televizije Beograd, u sklopu koje je kasnije prikazano još četiri TV filma, žanrovski prilično čista horora (“Štićenik“, “Devičanska svirka“, “San doktora Mišića” i “Prokletinja“). Time što je emitirana na TV-u, “Leptirica” je požnjela još jači efekat: publiku nenaviklu na stravu i užas doslovce je šokirala; TV kritika je čak skovala i izraz „filmski terorizam“. Danas, nakon 11/9 takva ocjena može nam se činiti pretjeranom ali zabilježeno je da je jedan gledatelj u Skopju doslovce umro od straha pred TV ekranom gledajući “Leptiricu”. Što bi današnji holivudski filmaši dali za takav PR…
“Leptirica” je snimljena prema pripovjetki Milovana Glišića temeljenom na narodnoj predaji o vampiru Savi Savanoviću koji je nastanjivao vodenicu u selu Zarožje kraj Bajine Bašte (vodenica je još čitava, i jedna je od glavnih turističkih znamenitosti tog kraja gdje se mnogi i danas plaše vampira). U filmu, seljaci predvođeni hrabrim mladićem (Petar Božović) otkopaju grob vampira da bi ga proboli glogovim kolcem, ali iz mrtvačkog sanduka izlijeće – leptirica… Slijedi niz šokantnih obrata, zahvaljujući kojima film i danas uživa kultni status, rado se gleda na festivalima i smotrama a na IMDb-u ima visokih 7,4 (na osnovu čak 876 glasova).
2. IZBAVITELJ (1976.)
Dok se “Leptirica” temelji na srpskim narodnim pričama, “Izbavitelj” inspiraciju vuče iz kafkijanske srednjoeuropske fantastike (i pomalo potkrada od klasičnog horora “Invazija tjelokradica” iz 1956.). Priča o siromašnom knjiškom moljcu (Ivica Vidović) koji otkriva zavjeru ljudi-štakora koji se usred gospodarske krize spremaju preuzeti vlast nad ljudima. Njegova „leptirica“ je prekrasna kći profesora koji jedini može zaustaviti pošast, a koju mora ubiti – premda nije siguran je li to ona ili njezina „klon“-štakorica…
Sjajno je postignuta atmosfera tjeskobe (scenografija je nagrađena u Puli) a prvorazredna je i glumačka postava. Film je ostvario velik uspjeh kod publike, osvojio nekoliko nagrada u inozemstvu i kutni status no službena kritika nije bila toliko oduševljena, a još manje vladajuće strukture. Naime, film je predstavljen kao alegorija fašizma ali većina onih koji su film pogledali u ljudima-štakorima nisu prepoznali fašiste nego – komuniste. U samostalnoj Hrvatskoj snimljen je nastavak ovog filma, ni izbliza tako uspjela “Infekcija“.
3. ČOVJEK KOGA TREBA UBITI (1979.)
Nakon što je Katarina Velika dala ubiti ruskog cara Petra III da bi zasjela na prijestolje, Vrhovni Sotona zabrine se za ravnotežu dobra i zla na Zemlji i zato na površinu šalje svog agenta trećeg reda. On se ustvari zove Farfa i učitelj je, ali kako liči na Petra III uspijeva uvjeriti Crnogorce kako je on ruski car a oni mu povjeruju i postave ga na prijestolje kao cara Šćepana Malog. Ali svoj pravi zadatak – da se vrati na rusko carsko prijestolje – ne ostvaruje, jer mu se toliko svide Crnogorci (a ponajviše Tanja Bošković) da im odlučuje pomoći… Tog i takvog čovjeka treba ubiti, slažu se svi: vlasti, Crkva, Turci, Mleci i Sotona…
Osebujno? Čekajte, tek smo krenuli… Riječ je zapravo o istinitoj priči (izuzmemo li ovaj dio s paklom): stvarno je postojao neki tip, za kojeg nitko ne zna tko je zapravo bio, koji je uspio uvjeriti Crnogorce kako je on zapravo pokojni ruski car Petar III, preuzeti vlast i godinama se uspješno opirati Turcima. Cijelu je priču zabilježio nitko drugi nego Njegoš, i to u stihovima.
“Čovjek koga treba ubiti” je horor koji impresionira surovim, detaljnim prikazom užasa pakla ali istodobno je i fantastika, povijesni spektakl (Veljko Bulajić!), trash, camp, eksploatacijski film… Crkva i svećenici prikazani su kao puno gore zlo od Sotone i njegovih vražićaka, a u jugoslavenski film uvodi ne samo gore element kojeg nije bilo u prethodnim hororima nego i seksualnost kakva je u današnjem mainstream filmu nezamisliva: sadomazohizam i lezbiljski seks. Film koga treba pogledati.
4. VEĆ VIĐENO (1987.)
Na slijedeći horor valjalo je pričekati gotovo cijelo desetljeće, no vrijedilo je. “Već viđeno” je sjajan film, premda nije samo horor – kao i dva ranija filma Gorana Markovića, “Variola vera” i “Sabirni centar“. “Već viđeno” je i psihološki triler, i drama, odnosno još preciznije: tragedija. Ali pretežito je horor, i to od one vrste u kojem nema ništa natprirodnog a jeza dolazi od ludila (najpoznatiji predstavnik tog podžanra je Kubrickov “The Shining“). Film je mučan: dok gledate glavnog junaka kojeg progresivno obuzima ludilo (ne kao rezultat neke neprirodne sile nego kao posljedica vrlo realističnih tragičnih okolnosti) ne možete da ne suosjećate s njim, ali kako on klizi u potpuno ludilo tako postaje sve nasilniji…
Mlađim gledateljima koji poznaju Mustafu Nadarevića po “Lud, zbunjen, normalan” teško je opisati koliko se on maestralno snašao u ulozi glavnog (anti)junaka horora, no tu možda pomogne jedna anegdota: Mustafa je navodno cijeli dan hodao s jastukom privezanim za glavu, samo da bi uvjerljivije izgledala scena u kojoj se diže s kreveta, a otisak jastuka mu se ocrtava na glavi. A kao i u prethodna četiri horora, tu je Komad s veeeeelikim K: Anica Dobra, tada dvadesettrogodišnja i doooobraaaa…
5. SVETO MESTO (1990.)
Stižemo na kraj našeg pregleda jugoslavenskih horora, i pritom se vraćamo na početak: na ime Đorđa Kadijevića, redatelja “Leptirice“. Alfa i omega jugoslavenskog horora (ne i srpskog, jer nakon raspada Jugoslavije u Srbiji je snimljeno horora kao nigdje – nesumnjivo i zaslugom Kadijevićeve baštine) stvorio je zrelije, upečatljivije i strašnije djelo od “Leptirice” – premda ne i poznatije. Naime, taj je film ostao posve zasjenjen stravom i užasom koji se u to doba stao valjati stvarnim životom: raspadom Jugoslavije. Kino-distribuciju nije ni dočekao (jedni kažu: zato što glavni producent, Televizija Beograd, požurila da što prije stavi film na TV program, pa je koproducent odustao od kina; drugi kažu da film nije stigao u srpske bioskope jer su negativi zapeli kod Hrvata) no ostaje činjenica da je film ipak igrao u redovitoj, premda ograničenoj kinodistribuciji u – SAD-u!
“Sveto mesto” je snimljeno prema pripovjetki Gogolja “Vij”, no prilično se razlikuje od originala. Priča o mladom studentu teologije koji se zadesi na salašu na kojem ga seksualno napadne ne snaša nego odbojna stara baba (Mira Banjac). U samoobrani, zadavit će ju golim rukama, no baba se tada pretvara u ljepoticu. Nad njenim mrtvim tijelom provest će tri noći u crkvenim bdijenjema, dok ga neumrla vještica pokušava zajašiti uz pomoć svih nemogućih sila nečistih… U međuvremenu, doznaje da je fatalna vještica imala incestuozni odnos sa ocem, antipatičnim vlastelinom (Aleksandar Berček), što je majku otjerao u grob, da je zavela služavku (još jedna lezbijska scena – prva u srpskom filmu nakon one u spomenutom polu-hororu “Kičma“) te nogama izgazila muškost psetaru, što bi rado učinila i našem glavnom junaku… Što je bilo dalje, nećemo vam otkriti. Film se isplati pogledati!
The post STRAVA I UŽAS: SVI HORORI BIVŠE DRŽAVE appeared first on pazisnimase.com.
