Midnight Mass: sakrament strave

Netflixova horor serija Midnight Mass najbolja je ekranizacija romana Stephena Kinga kojeg ovaj nikada nije napisao. Ljubitelji kralja horora prepoznat će stalne motive iz njegovih romana: maleno mjesto u Novoj Engleskoj, protagoniste iz radničke klase te natprirodne sile koje odražavaju svakodnevno ljudsko zlo.
Ovakve sličnosti nisu slučajne. Režiser i scenarist Mike Flanagan do sada je potpisao dvije adaptacije Stephena Kinga – odličan psihološki horor Gerald’s Game i ne-tako odlični Doctor Sleep. Uz to je Flanagan za Netflix režirao mini-serije The Haunting of Hill House i The Haunting of Bly Manor a režirao je i horore kao što su Absentia, Oculus i Hush.
Serija Midnight Mass započela je kao fikcija unutar fikcije: glavna junakinja filma Hush (Flanaganova supruga i stalna glumica Kate Siegel) autorica je istoimenog romana. U jednoj sceni možemo pročitati njegov početak. I zaista, serija počinje tom istom scenom! Primjerak romana Midnight Mass pojavljuje se i u filmu Gerald’s Game. Ne trebate biti vrsni kritičar kako bi zaključili da Flanagan već godinama razmišlja o toj priči. I eto, sada je na Netflixu.
Radnja započinje dolaskom dvojice muškaraca na Crockett Island, udaljeni otok na obali Nove Engleske. Prvi je Riley (Zach Gilford – Friday Night Lights, L.A.’s Finest), bivši poduzetnik koji je odležao pet godina u zatvoru nakon što je pijan skrivio tešku prometnu nesreću. Drugi je otac Paul Hill (Hamish Linklater – Legion, The New Adventures of Old Christine), mladi svećenik koji dolazi preuzeti lokalnu župu. Crockett Island tužno je mjesto: mala zajednica poharana je recesijom i ekološkom katastrofom. Obitelji odlaze s otoka a ostaju samo premladi i prestari. Strastvene propovjedi karizmatičnog novog svećenika isprva privlače pažnju otočana. Potom započinju čudesna iscjeljenja. Ali njihova cijena je puno viša nego što otočani misle.
Kao prvo, moram istaknuti kako Midnight Mass izgleda fantastično. Ne mogu to dovoljno naglasiti. Scena s kojom serija započinje – to je ova opisana u filmu Hush prije pet godina – prekrasan je i jeziv prizor prometne nesreće okupane svijetlima policijskih kola. U par navrata, Flanagan snima duge scene u neprekinutom kadru, ali čini to dovoljno diskretno da to od prve niti ne primijetite. Bez obzira da li se kamera miruje ili kreće, Flanagan očito ne samo da ima viziju kakve prizore točno želi već i zna kako ih snimiti.
Nadalje, glumci su redom fantastični. Zach Gilford kao Riley i Kate Siegel kao trudna učiteljica Erin imaju pomalo nezahvalne ali vrlo bitne uloge običnih ljudi kroz čije oči promatramo uznemirujuća zbivanja na otoku. Njihova je funkcija glumiti likove s kojima bi se publika trebala moći najlakše poistovjetiti.
No Linklater je prava zvijezda serije. Njegov svećenik je čovjek čiju vjeru nagriza strah od smrti. Flanaganov scenarij daje mu obilje prilika da kroz duge monologe razmišlja naglas o bogu i vjeri. Ovako napisano, to možda zvuči suhoparno i dosadno, ali Linklater briljira u tim scenama. Otac Paul hoda tankom linijom između racionalnosti i fanatizma. Svoje sumnje pokušava nadići pukom snagom volje, ali i užasnim kompromisom kojim će prokleti stanovnike otoka. Nebitni detalj koji svejedno moram pohvaliti – Linklater u svojoj izvedbi savršeno pogađa unjkavi ton glasa koji u glavi poistovjećujem sa svećenicima. Izgleda da je to međunarodni standard govora za popove.
Podjednako je impresivan i Rahul Kohli (iZombie, The Haunting of Bly Manor) kao lokalni šerif Hassan, američki musliman i samohrani otac čiji je život nepovratno promijenjen nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. Prepun bijesa, on pokušava svoj život živjeti dostojanstveno usprkos profesionalnim razočaranjima, osobnoj tragediji i jedva prikrivenom rasizmu mještana.
Govoreći o mještanima, Samantha Sloyan tumači lik Beverly Keene – lokalne učiteljice koja je fanatično religiozna. Sloyan izluđujuće uvjerljivo utjelovljuje samozadovoljnu zlobu osobe koja smatra kako joj njezini ideali daju ispriku za gnjusna zlodjela. Izolirani i prezreni od drugih, pojedinci poput nje su uglavnom bezopasni. No, na pozicijama moći, oni se uz zluradi osmijeh naslađuju mučeći slabije, pritom im govoreći kako to rade za opće dobro. To je profil vjernika zbog kojih ljudi s gnušanjem dižu ruke od crkve. U seriji s natprirodnim čudovištima, Bev Keene je daleko groznija od njih.
Kao i Siegel i Kohli, i Sloyan je već surađivala s Flanaganom na ranijim projektima – Hush i The Haunting of Hill House. Čovjek očito zna s kojim glumcima voli raditi, a i oni s njim. Flanagan im kao redatelj ovdje daje vremena i prostora da se glumački razmašu, a kao scenarist im piše sočne monologe i solidne scene. Iako je Midnight Mass zbog toga sporija nego što bi trebala biti, to mi nije smetalo. Vrijedi ponovno istaknuti kako je ova serija zatvorena cjelina: mini-serija od sedam epizoda koja ima svoj početak i kraj.
Flanagan je rođen u Salemu u državi Massachusetts, poprištu zloglasnog lova na vještice u 17.stoljeću. Kao tinejdžer, pohađao je katoličku srednju školu. Strava i vjera očito su mu zanimljive teme, a Midnight Mass je projekt na kojemu je radio godinama. Serija svakako ostavlja trag osobnog projekta u kojem Flanagan kroz svoje likove preispituje snagu i smisao vjere u svijetu bez boga. Koliko je uspješan u prezentaciji ove teme donekle ovisi i o tome koliko se gledatelj i sam bakće s takvim problemima.
Ali čak i ako vas religijske teme ne zanimaju, Midnight Mass je i dalje iznimno fascinantan prikaz kako pripadnike zaboravljene zajednice očaj može odvesti u fanatizam i plemenski mentalitet. Iako je serija je tehnički horor, odlično funkcionira i kao socijalna drama, i kao studija karaktera. Mike Flanagan u ovoj seriji ambiciozno probija okvire žanra kojemu ova pripada. Ne mogu je dovoljno puno preporučiti.
The post Midnight Mass: sakrament strave appeared first on Inverzija.