Skandal u rimskoj banci

Mattia Barba mladi je ambiciozni novinar, no prisiljen je ugasiti svoje novine, Corriere di Cefalù, jer Sicilijance, čini se, ne zanima čitati istinu. Uvjeren je da bi mogao slobodno pisati za novine kao što su Il Popolo Italiano te stoga odluči otići u Rim kako bi svima mogao reći istinu i promijeniti svijet. U vrijeme kada se njegova priča odvija Italija se uskomešala zbog skandala u koji su bili uključeni političari, državni službenici, poslovni ljudi, pa čak i tri premijera. Zahvaljujući tom skandalu, Italija je stekla jasnu predodžbu o poraznosti korupcije i spletki bankara, ljudi iz poslovnog svijeta, svećenstva, novinara, političara i mafije.

No i Mattia je upleten u mrežu korupcije i prisiljen je donijeti tešku odluku, odnosno prelomiti hoće li se povesti za jednostavnom etikom kakvu je upražnjavao njegov otac ili pak za moralnim principom koji je preuzeo od svog dojmljivog direktora, a sarkastično sažeo Diderot u spisu o čovjeku i moralu po prilici riječima "čovjekova je jedina dužnost učiniti sebe sretnim". Mladi novinar sa Sicilije isprva je presretan životom u glavnome gradu, izgledima za brz i veliki uspjeh, kao i ljubavi prema Renati, lijepoj pjevačici. No postupno počinje shvaćati koliko je sustav okrutan, odnosno da mora platiti visoku cijenu ne bi li povratio vlastiti integritet i poštenje te odgovorno raskrinkao sustav. U godinama između 1889. i 1893., nedugo nakon ujedinjenja Italije, nekolicina važnih banaka je propala, što je dovelo do krize političkog morala. Korupcija je, naime, bila osobito izražena u krugovima koji su povezivali politiku, poslovni svijet i banke.

Nakon ujedinjenja šest je banaka smjelo izrađivati kovanice i tiskati novac. Zakon koji je donesen 1874. trebao je regulirati količinu novca koju te banke smiju staviti u opticaj, no one su se nastavile natjecati i nije postojalo ni regulatorno tijelo koje bi nadziralo njihovo poslovanje. Početkom 1889. proizvodnja novca je porasla, pa su se pojavili znakovi financijske nestabilnosti jer kreditne institucije više nisu mogle podmirivati obaveze te su počele kasniti s plaćanjem.
Nakon što su neke banke proglasile bankrot, proširila se glasina da je u poslovanju Rimske banke (Banca Romana) bilo ozbiljnih nepravilnosti. Luigi Miceli, ministar u vladi, podupro je osnivanje nezavisne istražne komisije kojom je predsjedao senator Giacomo Giuseppe Alvisi. Njezina je zadaća bila da istraži koje su banke pustile u opticaj više novca negoli im je to bilo dopušteno. Komisija je otkrila znatnu razliku između dopuštenog maksimuma i proizvedena novca, no vlada se "zbog viših interesa" suprotstavila javnoj objavi rezultata istrage.

Vijest o praznim trezorima Rimske banke je zataškana, kao i glavni krivac za njihovo pražnjenje - guverner Bernardo Tanlongo koji je odobrio goleme, beskamatne zajmove vladinim dužnosnicima, ministrima i građevinskim tvrtkama. Izvješće o rezultatima istrage je nestalo, a Tanlongo je predložen za senatora u Giolittijevoj vladi. No nakon Alvisijeve smrti izvješće je došlo u ruke mladom ekonomistu Maffeu Pantaleoniju i Napoleoneu Colajanniju, sicilijanskom zastupniku u parlamentu. Zahvaljujući njihovim nastojanjima, vlada više nije mogla zataškavati skandal i katastrofa je otkrivena. Cijeli je slučaj dospio na sud, no okrivljenici su oslobođeni jer suci nisu željeli uplesti važne političke figure u proces, a svoju su odluku opravdali izjavom da je niz važnih dokumenata, ključnih dokaza protiv okrivljenika nestao. Stoga je slučaj stavljen ad acta, a krivci nikad nisu privedeni pravdi.