Locke & Key – između izvrsne ideje i iritantne izvedbe

subota, 15. februar 2020. 19:06

Na Joe Hilla sam se prvi put spotakao u pokojnom Algoritmu prije kojih 10 – 15 godina. Njegov prvi horor roman Heart-Shaped Box me ugodno iznenadio. Tek par godina kasnije otkrio sam kako je mali Joe – punim imenom Joseph Hillström King – sin Stephena Kinga. Iako mu malo nedostaje ona skoro pa vulgarna mješavina sentimentalnosti i strave koja je s pravom proslavila njegovog ćaću, Hill mi je vješt i veoma solidan pisac. Uživao sam u njegovom romanu NOS4A2 i zbirci priča Strange Weather.
Joe Hill i ilustrator Gabriel Rodriguez su od 2008. do 2013 radili na stripu Locke & Key. Iako hvaljen i nagrađivan, s ekranizacijama nije imao sreće. Još 2011. je 20th Century Fox Television naručio pilot za TV seriju. Glavne su uloge trebali imati Sarah Bolger (The Tudors), Miranda Otto (The Lord of the Rings) i Nick Stahl (Sin City). Od serije nije bilo ništa. Par godina kasnije, Alex Kurtzman i Roberto Orci (Star Trek Into Darkness) najavljivali su filmsku trilogiju baziranu na stripu. I opet ništa. 2017. godine streaming platforma Hulu primila se produciranja TV serije Locke & Key. Godinu dana kasnije, nakon što su scenografi već skucali setove a scenaristi nakucali scenarije za kojih pola sezone, Hulu je odustao od projekta.
A onda je došao Netflix i sad mogu pisati ovaj osvrt.
Premisa priče: obitelj Locke jedva je preživjela nakon što im je u kuću upao naoružani luđak. Pater familias Rendell (Bill Heck – The Leftovers) je pritom ubijen. Njegova udovica Nina (Darby Stanchfield – Mad Men) i njihovo troje djece Tyler (Connor Jessup – Falling Skies), Lindsay (Emilia Jones – Doctor Who) i Bode (Jackson Robert Scott – It Chapter One) se odsele na drugi kraj SAD-a kako bi započeli novi život. No, prastara palača obitelji Locke u sebi krije ključeve čarobnih i zastrašujućih moći.
Način na koji se obitelj Locke nosi sa svojom tajanstvenom obiteljskom baštinom daleko je najzabavniji dio i serije i stripa. Tyler, Lindsay i Bode koriste čarobne ključeve na dobre, loše i blentave načine s kojima se vrlo lako poistovjetiti. Pritom je od samog početka jasno kako fantastična radnja serije ujedno služi i kao alegorija za posljedice traume. Nina je bivša alkoholičarka koju obiteljske tragedije i tajne guraju do ruba. Tyler želi tulumariti a ne brinuti se o svom bratu i sestri. Lindsay je toliko opsjednuta gubitkom kontrole da jednim od ključeva pokuša ubiti vlastite negativne emocije. Bode je naizgled samo zaigrani klinac, ali čak i on pokušava zaštititi svoju obitelj na naivni, djetinji način. Glumci su pritom solidni, naročito mladi Jackson Robert Scott koji, za razliku od tolikih drugih dječjih glumaca, nije niti naporan niti drven.
A onda se pojavi demon iz bunara i serija ode kvragu.
Dodge (Laysla De Oliveira – In the Tall Grass) je demon koji želi čarobne ključeve, ponajviše Omega ključ koji otvara prolaz do mjesta u koje zbilja ne želite ići. Dodge je inteligentna, manipulativna, beskrupulozna te, za dobru mjeru, nadljudski snažna i izdržljiva. Jednom kada shvati raspon njezinih moći, gledatelj se iskreno zapita što ju točno sprečava da ne pojede čitavu obitelj Locke za doručak.
Odgovor je, nažalost, scenaristi.
Dobra priča, kao i dobra laž, sadrži u sebi pola istine. Što je priča manje logična i konzistentna, to je teže povjerovati u nju. Umjesto fantastičnog spektakla, počinjemo nazirati čovjeka iza zastora – scenarista, redatelja, producenta, autora – koji nam prodaje spiku koja ne drži vodu. Autori serije Locke & Key žele negativca koji će biti moćan, ali ne toliko da pomete pod protagonistima. Heroji pak moraju pobijediti, ali ne prebrzo. Kako bi se radnja produžila, likovi u seriji krenu donositi glupe odluke ili ih pak svijet serije odjednom oplete naizgled proizvoljnim ograničenjima.
Takav pristup čini Locke & Key ne samo neuvjerljivom već i frustrirajućom. Trenutak u kojem sam izgubio strpljenje je bio negdje oko pete ili šeste epizode. Nakon što se obitelji Locke dogodi njihova najgora noćna mora, oni se praktički krenu natjecati tko će više produžiti njihovu agoniju nepromišljenim i neuvjerljivim odlukama.
Tu sam shvatio kako Locke & Key to čini od samog početka. Priča serije pokušava pratiti obrazac Stranger Things. U njoj, tri skupine likova – djeca, tinejdžeri i odrasli – ni ne znajući istražuju istu misteriju. Tek kada usporede svoja otkrića, uviđaju opasnost koja im svima prijeti. U Locke & Key, te tri skupine žive u istoj kući. Autori serije se do apsurdne mjere trude spriječiti komunikaciju ukućana koji se svi zapravo brinu oko istih stvari. Ponekad, njihove razgovore u ključnom trenutku prekine telefonski poziv ili posjetitelj na vratima. Ponekad je likove sram i strah ispričati što su doživjeli. U par navrata, radnja doslovno iskapča likove kako radnja ne bi morala ići naprijed. Prije ili kasnije, gledatelju će sve ovo beskonačno prtljanje i petljanje dosaditi.
Kao serija o klincima koji pronalaze i (zlo)upotrebljavaju čarobne ključeve, Locke & Key je super. Odličan mi je i način na koji serija istražuje kako se ljudi nose s traumama i uče vjerovati sebi i drugima. No uz to ona vrlo trapavo i nespretno želi biti napeta, mračna pustolovina za klince. Serije poput Stranger Things ili crtići poput Gravity Falls rade isto to ali daleko bolje. Obje bih vam preporučio prije nego Locke & Key. Alternativno, probajte kakvu priču od Joe Hilla.
The post Locke & Key – između izvrsne ideje i iritantne izvedbe appeared first on Inverzija.

Više

Prijavi se

TvProfil koristi kolačiće kako bi se osigurao bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Više informacija o kolačićima možete potražiti ovdje: polica privatnosti.