My Name Is Bach

OPIS

Povijesna drama. Ostarjeli J. S. Bach, načeta zdravlja (prijeti mu sljepilo), zajedno sa starijim sinom Friedemannom dolazi u posjet mlađem sinu dvorskom glazbeniku Emanuelu u Potsdam. Friedrich Veliki ga poziva na dvor i tijekom jednotjednog posjeta između njih se uspostavljaju kompleksni odnosi. Kralj koji vlada autokratski, uz ratove iznimno voli glazbu i cijeni slavnog skladatelja, ali daje na znanje da je on apsolutni vladar. Bach je međutim toliko slavan da na svom području ne priznaje niti kraljevski autoritet. Zbog toga između njih dvojice povremeno dolazi i do nadmetanja u kojem se mržnja izmjenjuje s uvažavanjem i razumijevanjem. No ne radi se samo o odnosu umjetnosti i vlasti, jer oba protagonista imaju i svoje osobne drame koje bitno utječu na razvoj događaja. Oba Bachova sina bave se glazbom, ali žive potpuno u sjeni oca, pa stariji postaje nekonvencionalni buntovnik, dok mlađi koji je oženjen i tek postao otac preferira karijeru državnog službenika, ali žudi za priznanjem vlastite umjetnosti koje ne nalazi ni kod kralja ni kod oca, za čijom roditeljskom ljubavi čezne. Međutim, Johann Sebastian ne zna je izraziti ni kada to želi. Friedrich ističe u prvi plan svoju moć i nedvojbene vladarske sposobnosti, ali skriva obiteljski život - mržnju prema pokojnom ocu, vlastite homoseksualne sklonosti, te nastojanje da ukroti pustopašnost mlađe sestre princeze Amalije koja dodatno komplicira odnose strastvenom vezom s Friedemannom.
Glavne odlike ovog najboljeg švicarskog filma 2004. sjajne su glumačke izvedbe, uspjela atmosfera pruskog dvora sredinom 18. stoljeća, suvremeno zbog realističnosti te uspjelo prepletanje raznih tematskih i značenjskih slojeva u kompliciranoj, ali dramaturški uvjerljivo oblikovanoj kompleksnoj priči. Film je cjelovečernji prvijenac Dominique de Rivaz koja je po završetku studija 1978. bila izabrana za program La course autour du monde u kojem je snimila tridesetak dokumentarnih filmova diljem svijeta za frankofonske TV postaje. Prvi kratki igrani film "Aélia" snimila je 1985., a za drugi "Le jour du bain" nagrađena je u Locarnu i Namuru. Bavila se i distribucijom, organizacijom snimanja i produkcijom. Vodila je press odjel Međunarodnog filmskog festivala u Fribourgu, gdje je upoznala i počela surađivati s redateljima kao što su Bahtijar Kudojnazarov, Hirokazu Kore-eda, Abderrahmane Sissako, Fernando Perez i Fernando Solanas. Prvi igrani film "Zovem se Bach" snimala je u Leipzigu i studijima Babelsberg. Kao nekadašnja studentica europske povijesti, dobila je priliku prikazati razdoblje baroka na, kako sama kaže, "blago provokativan i kreativan način".